Zlatko Kolarek rođen je 30. ožujka 1959. u Zagrebu, odrastao te živi i stvara u Hlebinama. Član je nekoliko slikarsakih udruga (Likovna sekcija "Podravka 72", Udruga hlebinski slikari i kipari naive, Hrvatsko društvo naivnih umjetnika (HDNU) u Zagrebu, Sokolovački likovni krug). Uljem na staklu počeo je slikati 1972. godine (od 7. razreda Osnovne škole) pod snažnim utjecajem doajena naivne umjetnosti Ivana i Josipa Generalića. Uglavnom slika uljem na staklu i platnu, no vrlo rado koristi i druge podloge za stvaranje likovnih djela. Isto tako radi akvarele, crteže olovkom i tušem te oslikava svoje grafike. U svome atelijeru u Hlebinama slika kad god ima slobodnog vremena, a bio je zaposlen u Tvornici dječje hrane i kremnih namaza u Podravki do 4. 6. 2017. godine kada uzima otpremninu i potpuno se posvećuje slikanju. U Zlatkovoj galeriji u sklopu kuće uvijek se može razgledati stotinjak slika. Do sada je izlagao na mnogobrojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu (više od 300 izložbi), a priredio je i 28 samostalnih izložbi. Isto tako rado sudjeluje na likovnim kolonijama gdje se druži i izmjenjuje iskustva s drugim slikarima i kiparima.
Na ognjištu Hlebinske naive, stasalo je nekoliko generacija sljedbenika ove vrste moderne Hrvatske likovne umjetnosti - poznate u svijetu kao izuzetan oblik izvornog "seljačkog" kazivanja. Većina ovih samoukih stvaralaca - zadržalo je zajednička obilježja u tematici i slikarskoj disciplini - slikanja na staklu, mada u novije vrijeme i platno kao osnova, sve više se koristi, a svi su izgradili svoj prepoznatljiv stil i rukopis. Jedan od istaknutih je, svakako i Zlatko Kolarek iz Hlebina - gdje do kasnih sati stvara u svom "Naive Art Atelieru".
Slavna imena Hrvatske naive Ivan i Josip Generalić, s kojima su u rodbinskoj vezi i Kolareki - snažno je utjecao, kako na mnoge slikare ovog žanra, tako i na Zlatka Kolareka i brata Željka. Zlatko je počeo slikati po uzoru na ustaljeni način - bojama na staklu, obrađujući idilične podravske teme i pokazujući, od samog početka posebnu nadarenost. Brzo se pokazao i dokazao, postaje član nekoliko likovnih udruga gdje učestvuje u brojnim izložbama, a kritika se pohvalno izražava o njegovom slikarstvu, pa je veći broj Kolarek-ovih slika u mnogim zbirkama, galerijama, i privatnim prostorima. Slike ovog izvornog umjetnika zrače svojim šarmom, jer su kvalitetno obrađene i solidno opremljene, a umjetnički sklad zadržava našu pozornost i čuvstveni doživljaj... No, to bi bile samo vanjske osobine ovih djela, daleko je važnija inventivnost autora, koji svoj osjećaj prema svemu što je pod nebom Podravine, posebno Hlebina, sve ono tradicionalno, s ljubavlju, njeguje i o tome nam na svoj originalan način ,priča,,. Zlatko Kolarek crpi tematiku iz neposredne okoline, bilo kao konkretne artefakte, bilo kao usmenu ostavštinu ili običaje. Tu su nepregledni pejzaži, često uz šumarke, meandre i grabe. U daljini se nazire bezbroj parcela omeđenim loptastim stabalcima koja se vizualno smanjuju i gube u beskonačnom horizontu. Iznad krajolika nebeskim svodom jezde bijeli, rjeđe rumeni oblaci. Visoko raslinje je u prednjem planu a međuprostor je ispunjen niskim biljem sa mnoštvom raznobojnih rožica i busenja trave. Hiže su domače, često drvene ili zidanice s niskim ovapnjenim zidovima, starim krovovima i malim oblokima. Ljudskoj figuri - Zlatko daje posebni značaj, bilo da su samo u prolazu, pri radu, ribolovu, običnim aktivnostima, zabavi; likovi su uvijek u kretanju, dosta usporenom s jednostavnim gestama. U samoj kompoziciji slike - figure zauzimaju centralno mjesto u prednjem planu. Često se pojavljuje zimska idila, jer zima i jeste bila vrijeme manjih poslova, a više druženja i razonode. Na ovim temama osjetimo spokoj i ustaljeni mir, a s druge strane melankoliju što takav svijet pomalo nestaje ili se obnavlja, tek toliko da ne izčezne. Ovaj izvorni umjetnik ima svoj razvojni slikarski slijed u kojem je pročistio svoju paletu, a došao je, dugim radom i istraživanjem - do autentičnih rješenja u kojima ga prepoznajemo po ,, tkanju ,, struktura slike - minucioznom i karakterističnim detaljima - posebno lišća na biljnom ornatu u vatrometu kolorističnog ritma. Zlatko vješto zapaža karakterističnosti figure i daje joj autonoman značaj u jednostavnosti crteža. Tako slike dobivaju narativan sklad u jedinstvu sadržaja i boje.
U novije vrijeme Zlatko Kolarek otkriva simbolične prizore, kojima - ono što je pojedinačno, želi pretvoriti u opće i univerzalno. To se osjeća u piktogramu signature, ptice s cvijetom, simboličnom kompozicijom i ritmom. Slikarsko nadahnuće, u naponu životne i stvaralačke snage - snažno motivira Zlatka Kolarek, ne samo u stvaranju prepoznatljivih djela svog izričaja, već i u stvaranju zbirke slikarskih i kiparskih djela poznatih umjetnika, koja će
jednom naći mjesto u vlastitoj galeriji.
Tako možemo zaokružiti ulogu ovog umjetnika iz legendarnih Hlebina u svjetlu savjesnog djelatnika, uglednog domaćina i roditelja, slikara i kulturnog djelatnika.
PERO MARKIĆ, profesor lik. umjetnosti
Zlatko Kolarek rođen je 30. ožujka 1959. godine u Zagrebu. Od djetinjstva živi u Hlebinama, gdje i danas boravi i stvara. Pripada onoj generaciji naivnih slikara, koja je hrabro preuzela „štafetu“ 70-tih godina prošloga stoljeća, kad se već činilo da je u naivnoj umjetnosti sve rečeno i da slijede beskrajne repeticije poznatih modela, prema stvaralaštvu velikih uzora. Dakako, kao i u svakoj piramidi, tako i u ovoj naivističkoj, veoma je malo mjesta na vrhu i ona su uglavnom zauzeta. Stoga nasljedovateljima valja raditi na visokom prosjeku, nastojeći da dosegnu prepoznatljivost i solidnu estetsku razinu. Iskorak je uvijek rizičan, jer vodi prema imitaciji prosječnog akademizma, dok s druge strane, nema garancije da će život naive trajati dovoljno dugo, da bi novi kandidati došli do afirmacije izvan lokalnog okružja. U tom svojevrsnom „kolu sreće“, Kolarek je ipak izvukao zgoditak: ima svoju publiku, izlaže aktivno (više od 300 registriranih izložaba) , te je izgradio i otvorio vlastitu galeriju umjetnina u Hlebinama, koja čuva najveći dio njegova opusa. Omiljen je među prijateljima, poznat kao veseljak. Na profesionalnom planu zastupa svoj fah, kao predsjednik Udruge hlebinskih slikara i član strukovnih udruga u Koprivnici i Zagrebu.
Kao što i sam navodi, u svojim je početcima pod vidljivim utjecajem Ivana i Josipa Generalića, od kojih preuzima „lokalnu boju“, tip arhitekture, oblike drveća i raslinja i sklonost žanrovskim scenama u polju i interijeru. Razlika je uspostavljena kad se odlučio za način slikanja poznat kao „poentilizam“. Na podlogu se nanose točkice čistih boja, koje se u oku spajaju i stapaju u određene tonove, šare i nijanse. Početak toga stila pripisuje se francuskom slikaru po imenu Georges Seraut, koji je pripadao grupi impresionista (oko 1884. godine).Taj način zahtjeva veliku strpljivost i koncentraciju, osjećaj za balans i vještinu komponiranja. U naivi, nalazimo ga djelomice kod većeg broja autora, osobito u tretmanu krošnji, oblaka, dijelova pozadine (Milan Generalić, Željko Seleš, Zlatko Huzjak itd.) Međutim, Kolarek je tu najdosljedniji i njegovi su rezultati očekivano najdojmljiviji. „Istočkao“ je velik broj prizora, koji imponiraju čistoćom, razigranošću i vedrinom. Kad bi se njegove šarene kuglice zavrtjele i odzemljile, ta bi spirala prosvrdlala luknju u nebeskom svodu i prhnula nekamo u carstvo iza oblaka!
Jedna latinska poslovica veli da je repeticija /ponavljanje majka učenja, no ako je malo „preuredimo“ i primijenimo na Kolarekov likovni postupak, bit će to ovako: Repeticija je majka ritma! U istovjetnim nizovima vlati trave, cvjetnih latica, ptica na granama, lisnatih nakupina, dobiva se dojam glazbenih zamaha i partitura. Sve ima neku radosnu dinamiku, kao naši čardaši i moldovani, samo što ovdje igraju boje, a ne hitre nožice i podignute ruke. Kolarekove su slike pune životne radosti i njegov svijet isključuje svaku natmurenost, brigu i melankoliju. Za takav bi se svijet vrijedilo zauzeti i valjalo bi ga čuvati za budućnost. U tom smislu, Kolarek je baš poput njegova prvog uzora, Josipa Generalića, deklarirani ekologist, čiji su radovi proglasi o ljepoti prirode, koja nam ostaje trajnom brigom i moralnom obavezom.
Božica Jelušić
